Rimokatolička biskupija Parma

Biskupija Parma (italijanski: Diocesi di Parma; latinski: Diocesesis Parmensis), čiji je službeni naziv od 1892. biskupija Parma (-Fontevivo)^[1] je biskupija Rimokatoličke crkve u Italiji sa sjedištem u Katedrali u Parmi u gradu Parma. Predstavlja [[sufragan]sku biskupiju Nadbiskupija Modena-Nonantola.

Historija

Prvi poznati biskup Parme je bio Urban, pristaša antipape Ursicina, koga je 378. svrgnuo papa Damaz.^[2]

Ostali znameniti biskupi su bili:

Gratiosus (680);
Lantpertus (827);
Wihbodus (860-77), koga su za izdaju optuživali car Luj II i njegovi nasljednici
Aicardus, koji je 920. obnovio katedralu uništenu u požaru
Sigefredus, bivši kancelar kralja Huga, koji je 937. pratio Hugovu kćer Berthu, obećanu za nevjestu Konstantinu Porfirogenitu;
Hucbertus (961), kome je Raterije iz Verone posvetio De contemptu canonum;
Cadalus koji je biskupiju stekao putem simonije te postao antipapa Honorije II, ostavši na mjestu biskupa Parme;
njegov nasljednik Everardo (1073), pristaša antipape Klementa III, radi koga je Everardo digao oružje, ali koji je poražen od grofice Matilde kraj Sorbare (1084);
još jedan šizmatik po imenu Wido (1085); koji ga je smijenio (1091)
Sv. Bernardo degli Uberti, opat Vallombrose i kardinal, koji je 1104. nasilno odvučen sa oltara i protjeran; vratio se mirnim putem 1106. i kasnije predao svjetovnu vlast; nakon što se suprotstavio krunidbi Konrada (1127) ponovno je protjeran iz parme i umro 1133;
Aicardo, pristaša Friedricha Barbarosse, svrgnut (1167).
Obizzo Fieschi, stric pape Inocenta IV;
Gratian (1224), profesor prava na Univerziteta u Bologni;
Alberto Sanvitale (1243)
njegov brat Obizzo (1259) (nećaci Inocenta IV) koji se zalagao za moralnu reformu, podržavao "Milizia di Gesù Cristo" i osudio sektu Apostolske braće koju je osnovao Parmežanin Gherardo Segarelli;
Ugolino Rossi (1322) morao bježati iz Parme, zajedno sa ocem Guglielmom Rossijem iz političkih razloga (1334);
Gian Antonio da S. Giorgio (1500) učeni kardinal;
Alessandro Farnese (1509), koji je postao papa Pavle III, te napustio biskupsku stolicu u korist svog nećaka,
kardinal Alessandro Farnese;
Alessandro Sforza (1560), koji se istakao na Tridentinskom koncilu;
Ferrante Farnese, (1573) aktivan po pitanju crkvene reforme;
Camillo Marazzani (1711), koji je biskupijom upravljao četredeset osam gdijna;
Adeodato Turchi (1788), kapucin koji je pisato pastorale i homilije;
Cardinal Francesco Caselli (1804), bivši predstojnik servita i pratilac Consalvija tokom pregovora sa Napoleonom oko Konkordata; na nacionalnom saboru u Parizu 1811 branio prava Svete stolice.